Sveto pismo – protuevanđelje

Postoji izrazita razlika između sadašnjih postsinodalnih ishoda u usporedbi s pontifikatom sv. Ivana Pavla II., čiji spomendan danas obilježavamo. Upravo je taj veliki svetac, promatrajući horizont čovječanstva 1976. godine, proročki nad Crkvom objavio:

Sada smo pred konačnim sukobom između Crkve i anti-Crkve, Evanđelja protiv anti-Evanđelja, Krista protiv anti-Krista… To je kušnja… 2,000 godina kulture i kršćanske civilizacije, sa svim njegove posljedice za ljudsko dostojanstvo, prava pojedinca, ljudska prava i prava nacija. - kardinal Karol Wojtyla (JOHN PAUL II), na Euharistijskom kongresu u Philadelphiji, PA; 13. kolovoza 1976 .; usp Katolički Online (gore navedene riječi potvrdio je đakon Keith Fournier koji je bio nazočan toga dana.)

I tako je: danas smo svjedoci pojave lažnog evanđelja, koje ni manje ni više propagira biskupi i kardinali koji otvoreno proturječe katoličkom učenju.(1) Iza njihovih sofistika stoji Protiv milosrđa — lažno suosjećanje koje opravdava, pa čak i slavi grijeh pod lažnim vrlinama "tolerancije" i "inkluzivnosti". Naprotiv, autentično Evanđelje naziva se "radosnom viješću" precizno jer nas ne ostavlja u okovima grijeha, već pruža sredstvo da postanemo nova kreacija u Kristu: onaj koji je oslobođen od vlasti tame, tjelesnih strasti i prokletstva pakla. Zauzvrat, duša koja kaje se od grijeha je prožet posvećujućom milošću, ispunjen je Duhom Svetim i opunomoćen da sudjeluje u Božanskoj naravi. Kao što smo u ovoj prošlosti čuli naviještati sv Prvo misno čitanje u ponedjeljak:

Svi smo mi nekoć živjeli među njima u željama svoga tijela, slijedeći želje tijela i nagone, i po prirodi smo bili djeca gnjeva, kao i ostali. Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog velike ljubavi koju je imao prema nama, čak i kad smo bili mrtvi u svojim prijestupima, oživio nas s Kristom (milošću ste spašeni), uskrisio nas s Njim i posadio nas s Njim na nebesima u Kristu Isusu... (usp. Ef 2-1)

U Postsinodalna apostolska pobudnica, sveti Ivan Pavao II. još je jednom potvrdio 2000 godina tradicije i jasan nauk Svetoga pisma o potrebi obraćenja i pokajanja — tj. “samospoznaja” — da ne bismo bili prevareni, osuđujući sami sebe:(2) 

Riječima svetog Ivana apostola: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan i oprostit će nam grijehe.” Napisane u samom praskozorju Crkve, ove nadahnute riječi bolje od bilo kojeg drugog ljudskog izraza uvode u temu grijeha, koja je tijesno povezana s temom pomirenja. Ove riječi postavljaju pitanje grijeha u njegovoj ljudskoj dimenziji: grijeh kao sastavni dio istine o čovjeku. Ali oni odmah povezuju ljudsku dimenziju s njezinom božanskom dimenzijom, gdje se grijehu suprotstavlja istina božanske ljubavi, koja je pravedna, velikodušna i vjerna, i koja se otkriva prije svega u oproštenju i otkupljenju. Tako i sveti Ivan nešto dalje piše da “ma kakve optužbe (naša savjest) podigla protiv nas, Bog je veći od naše savjesti”.

Priznati svoj grijeh, dapače - prodirući još dublje u razmatranje vlastite osobnosti - priznati biti grešnik, sposoban za grijeh i sklon počiniti grijeh, bitni je prvi korak u povratku Bogu. Na primjer, ovo je iskustvo Davida, koji “učinivši što je zlo u očima Gospodnjim” i nakon što ga je ukorio prorok Natan, uzvikuje: “Jer znam svoje prijestupe i moj grijeh je uvijek preda mnom. Protiv tebe sam, samo tebe, sagriješio i učinio što je zlo u tvojim očima.” Slično tome, sam Isus stavlja sljedeće značajne riječi na usne i u srce izgubljenog sina: “Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom.”

Zapravo, pomirenje s Bogom pretpostavlja i uključuje svjesno i odlučno odvajanje od grijeha u koji smo upali. Pretpostavlja i uključuje, dakle, vršenje pokore u punom smislu riječi: pokajanje, pokazivanje ovog pokajanja, usvajanje stvarnog stava pokajanja – što je stav osobe koja kreće na put povratka Ocu. Ovo je opći zakon kojeg se svaki pojedinac mora pridržavati u svojoj konkretnoj situaciji. Jer nije moguće baviti se grijehom i obraćenjem samo apstraktno.

U konkretnim okolnostima grješnog čovječanstva, u kojem nema obraćenja bez priznanja vlastitog grijeha, crkvena služba pomirenja intervenira u svakom pojedinom slučaju s točno određenom pokorničkom svrhom. To jest, služba Crkve intervenira kako bi osobu dovela do "spoznaje sebe" - prema riječima svete Katarine Sijenske - do odbacivanja zla, do ponovne uspostave prijateljstva s Bogom, do novoga unutarnje uređenje, do svježeg crkvenog obraćenja. Doista, čak i izvan granica Crkve i zajednice vjernika, poruka i služba pokore upućena je svim muškarcima i ženama, jer svi trebaju obraćenje i pomirenje. —”Pomirenje i pokora”, br. 13; vatikan.va

 

—Mark Mallett je autor knjige Riječ sada, Završna konfrontacija, te suosnivač Countdown to the Kingdom

 

Povezano čitanje

Milosrđe

Politička korektnost i veliko otpadništvo

Kompromis: Veliko otpadništvo

 

Ispiši Prijateljski, PDF i E-mail

 

 

fusnote

  1. npr. ovdje i ovdje[]
  2. usp. 2. Sol 2: 10-11[]
Objavljeno u Od naših suradnika, Poruke, Riječ sada.